Kako prenosimo svoje emocije

Sigurno ste to doživjeli: neko uđe u prostoriju a u njoj kao da se svjetlo pojača i svi prisutni osjećaju kako im se energija i raspoloženje dižu, neznanac vam se nasmješi u prodavnici i vama kao da porastu krila, a nakon razgovora s potištenim prijateljem izgubite volju za bilo čime.Nedavna naučna istraživanja potvrdila su da duševna stanja i situacije nabijene emocijama zaista mogu biti zarazni.

Koliko je nečija emocija zarazna zavisi od izražajnosti osobe koja tu emociju proživljava. Što je neko izražajniji u iskazivanju emocija, veći su izgledi da će okolina poprimiti isti izraz i doživjeti tu emociju.Dok su neki ljudi sposobniji zarazit druge svojim emocijama ugodnim ili neugodnim drugi su skloniji preuzimat tuđa duševna stanja. Ljudi koji su izražajniji i čije su emocije uočljivije na licu, držanju, gestovima i govoru snažnije prenose svoja stanja na okolinu. Dok oni sa jačim unutrašnjim reakcijama, imaju ubrzani puls, mučninu ili grč u želucu, i ako spolja deluju hladno, lakše će prihvatati tuđe emocije nego prenositi svoje. Emocionalna zaraza događa se u deliću sekunde, verovatno i ne znate šta vam se dogodilo, samo se nakon susreta sa nekim osjećate drugačije nego prije.Hoće li nečije raspoloženje utjecati na vas duboko, površno ili nikako, zavisi od vašeg preovladavajućeg raspoloženja i organizacije vašeg mozga. Ako netko ima genetsku predispoziciju za dobro raspoloženje i okružen je vedrim ljudima, i sam će postat srećniji, tko je podložniji depresiji i nalazi se u blizini potištenih i tužnih ljudi i sam će potonuti. Takođe, što nam je osoba bliža utjecaj njenog raspoloženja na nas biće veći. Psihijatri nisu saglasni oko toga preko kojih se mehanizama šire emocije, jedni tvrde da se na primer depresija širi putem stresa kojem je izložen onaj ko živi blizu depresivca, drugi smatraju da postoje još prefinjeniji mehanizmi. Ljudi su skloni nesvesnom oponašanju tuđih izraza lica, onaj tko oponaša nečije izraze može i sam razviti duševno stanje u kome se nalazi dotična osoba.

Znajući za pojavu slučajne osjećajne mimikrije, stručnjaci savjetuju da obratimo pažnju na vlastite izraze lica, držanje i gestikulaciju. Izbjegavanjem telesnog držanja i grimasa svojstvenih stanju potištenosti donekle se možemo zaštititi od upadanja u mračno raspoloženje. Dakle, i dok sjedite i dok stojite ili hodate, držite se uspravno, a lice razvucite u osmeh. Vaš će mozak to protumačiti kao signal da ste doživeli nešto ugodno iako se to zaista nije dogodilo. Ako vas je strah da će vas zbog „kreveljenja” neko proglasiti čudakom, nameštajte osmjeh samo kad ste sami. Uspostavljanje poželjnog držanja tela i izraza lica nije uvjek dovoljno za odbranu od neželjenih emocija. Istraživanja u kojima je ispitanicima snimana moždana aktivnost dok su im pokazivane slike nasmješnijih i namrštenih lica pokazala su da se delovi mozga odgovorni za srećne, tužne i osećaje teskobe automatski aktiviraju. A tada i sami doživljavamo emociju za koju je taj deo mozga zadužen. Ta pojava zove se empatija, što doslovno znači prilagodljivost na tuđe duševno stanje, sposobnost ne samo prepoznavanja tuđih osećaja i raspoloženja nego i doživljavanje tih duševnih stanja. A to se odvija uglavnom nezavisno od naše volje.

Mogli biste zaključiti da je vedre i tužne emocije jednako lako prenjeti okolini, ali nije baš tako. Ako ste veoma pozitivni u društvu ozbiljno potištene ili zabrinute osobe, verovatnije je da ćete je dodatno ozlojediti. Nečija neobuzdana sreća na onoga ko pati ima jednak utjecaj kakav bi na gladnog imao prizor ljudi koji se goste na banketu. Dok će ljudi u neutralnom ili dobrom raspoloženju uvjek povoljno reagovati na prisutnost nekog srećnog i veselog, nesrećan će postati još nesrećniji ako mu neko nameće svoje pozitivne emocije. Znači li to da, kako savjetuju neki nepromišljeni popularni psiholozi, treba izbjegavati depresivne i napete ljude? To nikako. Jednako bi „humano” bilo savjetovati izbjegavanje ljudi koji šepaju, kreću se u kolicima ili imaju akne. Jedino opravdanje za udaljavanje od ljudi koji imaju teške emocionalne patnje jeste da i sami bolujete od ozbiljne depresije ili anksioznosti. U takvom stanju verovatno ne biste mogli pomoći drugima, a vaša bi se duševna patnja produbila.

Ispravan način komunikacije sa nekim ko pati od duševne boli zahteva savladavanje posebne tehnike. Potrebno je povezati se s depresivnom osobom na nemom emotivnom nivou, poručiti joj da razumjete njeno stanje i da sa njom saosjećate. Tek nakon toga možete polako pokazivati bolje raspoloženje i nuditi ohrabrenje i optimizam, prateći sledi li vas sagovornik ili ne. Malo više slobode smjete sebi dopustit ako imate istinski komičarski dar. Christopher Reeve, najpoznatiji filmski Superman, pripisao je svoj duševni oporavak tokom mukotrpne rehabilitacije od preloma karlice 1995. prijatelju glumcu Robinu Williamsu. Poznati komičar je u bolesničkoj sobi izvodio humorističke skečeve posebno pripremljene za Reevea.

„U izuzetno teškom trenutku, vrata moje sobe su se širom otvorila, a kroz njih je upao zdepasti tip s naočarima, obučen u bolničarsku uniformu. Govoreći s ruskim naglaskom, čovjek je rekao da je došao da mi izmasira stopala i namaže kurje oko čudotvornom mašću”, napisao je Reeve u memoarima. Bio je to Robin koji je izvodio svoju ulogu iz jedne komedije. „Prvi put od nesreće sam se nasmijao”, napisao je Reeve. „Moj stari prijatelj mi je pomogao da shvatim da će stvari sa mnom, ovako ili onako, biti u redu.”