Proces prisutnosti

Donosimo odlomak iz knjige Michael Brown-a “Proces prisutnosti” koja se može pronaći na ovom linku

“Proces prisutnosti iskustveno je putovanje tijekom kojega kroz vježbe svjesnog disanja, primjenu Izjave o aktiviranju prisutnosti te primjenu percepcijskih metoda učimo umijeće buđenja svjesnosti sadašnjeg trenutka.
Proces prisutnosti nije proces djelovanja, nego prihvaćanja nedjelovanja kako bismo bez ikakva napora rastvorili ono što stoji između nas i iskustva čistoga Bića. Ionako već dišemo, a ovaj nam Proces omogućuje svjesno disanje. Ionako već razmišljamo, a ovaj nam Proces pomaže da se svojim mislima koristimo tako da od njih imamo koristi. Ionako već osjećamo, a ovaj nam Proces omogućuje da počnemo osjećati vlastitu prisutnost. Ionako već čitamo, a ovaj nam Proces omogućuje da čitanje koristimo kao instrument za mentalno pokretanje svjesnosti sadašnjeg trenutka. Ionako već automatski koristimo vlastitu percepciju, a ovaj nam proces pomaže da svjesno počnemo opažati svijet dok se ovoga
trenutka odvija pred nama, umjesto što ga nesvjesno zamjećujemo kroz tumačenja i sustave uvjerenja koji se temelje na iskustvima prošlosti.
Proces prisutnosti podijeljen je na nizove vježbi s razmakom od sedam dana. Sedmodnevno razdoblje između vježbi omogućuje nam da prikupimo prijeko potrebno iskustvo kako bismo prihvatili informacije koje dobivamo kroz materijale o Procesu.

Kad se informacija kombinira s iskustvom, pretvara se u znanje. Kad to znanje postane
frekvencija na kojoj temeljimo svoje misli, riječi i djela, tada ostvarujemo sklad koji nazivamo mudrošću.

Od početka prve vježbe dobivamo upute o metodi svjesnog povezanog disanja koja je ne samo prirodna, nego i bezopasna. Tijekom čitavog trajanja ovoga putovanja trebamo disati na taj način 15 minuta na početku i na kraju svakoga dana. Ta je vježba disanja okosnica čitavog Procesa, jer nam omogućuje svjesno i svakodnevno buđenje svjesnosti sadašnjeg trenutka. Svakodnevna praksa disanja zahtijeva zrelu razinu predanosti i osobne discipline. Tijekom Procesa prisutnosti koristimo dva najistaknutija instrumenta koja posjedujemo kao svjesna bića, a to su pažnja i namjera. Pažnja je instrument našeg mentalnog tijela i predstavlja ono na što se usredotočujemo. Namjera je instrument emocionalnog tijela i predstavlja razlog zbog kojega se usredotočujemo. Svi se koristimo pažnjom i namjerom kako bismo automatski kretali prema svim svojim životnim iskustvima, prolazili kroz njih i napuštali ih. To uglavnom činimo nesvjesno. Proces prisutnosti je osmišljen kako bi u te postupke unio povećanu svijest, jer kvalitetu životnog iskustva određuje svjesnost kojom koristimo pažnju i namjeru.

U svakoj vježbi osim svakodnevnog disanja aktiviramo i izjavu za pokretanje Prisutnosti. Nazivamo ih »Izjave za buđenje Prisutnosti«. Izjave za buđenje Prisutnosti trebamo primjenjivati kao odgovore na iskustva koja Proces svakoga dana potiče u našem svakodnevnom životu, a ne kao maštanje ili pozitivno razmišljanje. Također dobivamo materijale za čitanje s percepeijskim metodama i uvidima koji nas automatski bude iz nesvjesnog ponašanja. U Procesu pristitnosti nitko nas ne pokušava poboljšati, nego učimo kako svjesno preuzeti odgovornost za pristupanje moći vlastite Unutarnje prisutnosti. Učimo kako sve više povlačiti svjesnu i nesvjesnu pažnju iz prošlosti i projicirane budućnosti, kako bi nam bila dostupna u sadašnjem trenutku našeg života.
Budući da nas uči kako se možemo odvajati od vlastitih iskustava i promatrati ih, Proces prisutnosti nam omogućuje da uvidimo kako je s nama sve u redu. Nismo slomljeni. Omogućuje nam da integriramo kvalitetu iskustava koja doživljavamo »u vremenu« i koja moramo uravnotežiti. Proces prisutnosti na taj nam način pomaže da jasno uvidimo kako postoji razlika između naše osobnosti i iskustava koja nam se događaju.

U načinu i razlogu zbog kojega Proces prisutnosti postiže svoju namjeru nema nikakve magije ili misterija. To je jednostavno postupak nečega što bismo mogli nazvati Uzvišenijom znanošću. Povezan je sa Zakonom uzroka i posljedice. Sami ćemo se uvjeriti da su svi postupci i spoznaje sadržani u tome Procesu posve prirodni i često sasvim jasni.

Ono po čemu se Proces prisutnosti razlikuje od mnogih drugih introspektivnih postupaka je činjenica da ne sadrži vanjske rituale, obrede ili dogme, kao ni igračke ili »predmete moći« uz koje bismo se mogli vezati. Proces ne obuhvaća sustave uvjerenja, religijske ideje ili filozofiju. Sve što postignemo tijekom Procesa postižemo discipliniranim usmjeravanjem vlastite volje na svjesno korištenje pažnje i namjere. U Procesu je riječ o napuštanju prividnih mentalnih područja našeg uma i prihvaćanju stvarnosti vlastitih iskustava i osobnosti. Zbog toga imamo priliku iskusiti svaki dio Procesa u obliku stvarnih događaja u svom svakodnevnom životnom iskustvu.
Primjenjujući iskustvo Procesa u životu i prateći rezultate, kroz osobno iskustvo spoznajemo da ništa iz vanjskog svijeta ne može imati moćniji i trajniji učinak na naše osjećaje od razvoja izvornog odnosa s vlastitom Unutarnjom prisutnošću.
U to iskustvo ne možemo ući umjesto nekoga drugoga ili kako bismo nekome nešto dokazali. Kad bismo to učinili, bilo bi nam iznimno teško
dovršiti Proces. Volja da stignemo na kraj putovanja mora u određenoj mjeri proizlaziti iz naše nutrine, a ne javljati se samo kao reakcija na vanjske okolnosti. Prije nego što se posvetimo Procesu, moramo biti spremni i voljni otpustiti mentalitet žrtve, jer će se od nas tražiti da preuzmemo potpunu odgovornost za kvalitetu svih naših životnih iskustava. Proces prisutnosti nam kroz iskustvo omogućuje da spoznamo kako stvaran rast uvijek proizlazi iz nečega što ne znamo. To je iznimno važna istina koju ego ne može razumjeti, jer je u njegovoj naravi da pretpostavi kako unaprijed već zna sve što je vrijedno znati. Kad krenemo na putovanje moramo biti otvoreni za mogućnost da ne znamo tko smo, kamo smo krenuli, što uistinu tražimo, niti kako bismo to mogli pronaći. Moramo biti otvoreni za mogućnost da u svemu griješimo. Ako mislimo da točno znamo što se događa u bilo kojem dijelu našega životnog iskustva, bit će nam teško prepustiti se Procesu, jer rasti možemo tek kad priznamo da nešto ne znamo.

Iako to ni u kom slučaju nije presudno, ozbiljno se preporučuje da pojedinci koji odluče krenuti u Proces prisutnosti rade u parovima. Nije riječ o tome da se svjesnost postiže zajedničkim snagama. Budući da je riječ o »unutarnjem poslu«, to je putovanje individualno. Međutim, društvo na putu od velike je koristi. Postoji nekoliko razloga za to:

1. Pružanje uzajamne potpore. Tijekom putovanja nije nam namjera da se dobro osjećamo, nego da se osjećamo stvarno. Naše izvorno, stvarno stanje Postojanja ispunjeno je spontanom radošću i stvara laštvom, ali da bismo se ponovno probudili u svom izvornom stanju, moramo proputovati sadašnje uvjete svojeg emocionalnog tijela. To nas putovanje vodi kroz potisnuti strah, bijes i tugu. U ovome se svijetu takva stanja emocionalne neravnoteže automatski potiskuju, jer smo, ugledajući se na druge, povjerovali kako su takva stanja »pogrešna«. Naša neprestana namjera da se dobro osjećamo u sva kome trenutku proizlazi iz naše stalne želje da potisnemo činjenicu kako smo uistinu uplašeni, bijesni i ispunjeni tugom. Kad se prepu stimo Procesu prisutnosti, promišljeno namjeravamo dopustiti tim potisnutim osjećajima da izrone na površinu. Zbog toga istodobno usvajamo percepcijske metode koje nam pomažu da ta neugodna stanja polako uravnotežimo i integriramo. Kad potisnuti osjećaji počnu izranjati na površinu, prirodno je očekivati da će se ljudi oko nas zabrinuti i nagonski nam pokušati pomoći da se bolje osjećamo. Drugim riječima, poticat će nas da se smirimo, odnosno da ponovno potisnemo te osjećaje. Ako na putovanje krenemo s prijateljem, imat ćemo pokraj sebe nekoga tko će nam pružiti potporu u namjeri da se ne smirujemo, nego da nastavimo otkrivati potisnute sadržaje.

2. Ležanje u kadi. Tijekom sedme, osme i devete vježbe u Procesu prisutnosti postoji mogućnost da legnemo u kadu tople vode. Detalji tog postupka objašnjeni su u materijalima Procesa. Iako je taj postupak potpuno bezopasan i za pojedinca, nekima bi mogao biti naporan zbog zdravstvenih problema ili starije dobi. Pod tim je okolnostima preporučljivo da netko sjedi pokraj nas dok prolazimo taj dio iskustva. Ta osoba nema što raditi, ali je dovoljno da bude prisutna, ne prosuđujući i ne zabrinjavajući se zbog onoga što nam se događa te da nam, ako je to potrebno, pomogne dok ulazimo u kadu ili izlazimo iz nje.

3. Potvrda. Upravo kao i tijekom bilo kojeg drugog putovanja nepoznatim područjem, susretat ćemo se s nekim vidovima svojega Bića koji nam nisu poznati. Ako smo u kontaktu s osobom koja i sama prolazi slična iskustva, uvidjet ćemo da je naše iskustvo upravo onakvo kakvo i treba biti. Bit ćemo svjesni da su iskustva kroz koja prolazimo zajednička svima. Stoga je bliskost s osobom koja također prolazi sličan proces bitna zbog toga što njezina prisutnost služi kao potvrda. Nije prijeko potrebno imati nekoga s kim ćemo podijeliti svoje iskustvo, jer je smisao Procesa prisutnosti u tome što je to putovanje na koje čovjek može krenuti u vlastitoj unutrašnjosti, zbog sebe i posve sam.
Međutim, društvo na putu može predstavljati pomoć, potvrdu i ohrabrenje.

Integralni je dio Procesa prisutnosti osvješćivanje disanja, jer je disanje najučinkovitije i najdostupnije sredstvo koje imamo i kojim svoju pažnju možemo usidriti u sadašnjem trenutku. U početku bismo mogli pretpostaviti da je metoda disanja koja se koristi u Procesu ona koja se koristi u metodi rada s disanjem ili preporađanja. Iako ima sličnosti, svrha ove konkretne primjene svjesnog povezanog disanja jedinstvena je za Proces prisutnosti i ne bi trebalo pretpostaviti da je povezana s tehnikom disanja ili preporađanjem, te nema istu svrhu, a ni praktični pristup. Osnovna svrha usmjeravanja pažnje na disanje u okviru ovoga Procesa je aktiviranje i prikupljanje iskustava o svjesnosti sadašnjeg trenutka te istodobno osvješćivanje svih nesvjesnih prepreka koje nam onemogućuju spoznaju toga iskustva.

Na koji način i zašto svjesno povezano disanje potiče svjesnost sadašnjeg trenutka? Većina ljudi tijekom dana razmišlja o prošlosti ili o događajima koji se još nisu dogodili. Um nam je gotovo isključivo zaokupljen tim aktivnostima, iako toga nismo ni svjesni. To je men- talna ovisnost i boljka zbog koje je čovječanstvo zarobljeno u svom unutrašnjem svijetu privida koji se izvana odražava u obliku trajne neravnoteže našeg planeta. U okviru Procesa prisutnosti to prividno i neuravnoteženo stanje nazivamo »životom u vremenu«. U tom stanju ne osjećamo iskustvo svjesnosti sadašnjeg trenutka, te nemamo ni spoznaju o njegovim posljedicama. Ako nismo postigli barem neku razinu svjesnosti sadašnjeg trenutka, ne možemo svjesno i odgovorno usmjeravati kvalitetu svog životnog iskustva, biti uistinu sposobni pomoći drugim ljudima ili doživjeti blisku povezanost sa sveukupnošću života. Ako ne postoji svjesnost sadašnjeg trenutka, ne možemo uvidjeti povezanost uzroka i posljedice. Biće koje je prisutno ne može svjesno nanijeti zlo drugim živim oblicima, budući da svjesnost sadašnjeg trenutka, koja stvara blisku povezanost sa svime što živi, omogućuje čovjeku da osjeti posljedice vlastita ponašanja. Neosjetljivost u ponašanju koje dominira našom planetom pokazatelj je izričitog nedostatka svjesnosti sadašnjeg trenutka.

No, ipak nismo potpuno izgubljeni u prividima paradigme utemeljene na vremenu, jer pojas za spašavanje, za prelazak u paradigmu sadašnjeg trenutka, prebiva u svakome od nas, a to je disanje. Dah je pojas za spašavanje, jer ne postoji ni u prošlosti niti u budućnosti. Kad postanemo svjesni vlastita disanja, pokrećemo moćno i pouzdano unutarnje sredstvo koje nam omogućuje svjesno povlačenje pažnje iz prošlosti i budućnosti. Shodno tome, automatski povećavamo svjesnost sadašnjeg trenutka.

Usredotočivši pažnju i namjeru na disanje, jedan dio svoje svjesnosti prisiljavamo da ostane usidren u sadašnjem trenutku. Taj jednostavan postupak ima dalekosežne posljedice. Između ostaloga, automatski i učinkovito pokreće proces koji nam počinje razotkrivati u čemu smo se svjesno i nesvjesno vezali za prošlost ili budućnost i to tako da postajemo svjesni svojih potisnutih i neintegriranih uspomena. Proces prisutnosti je, stoga, osmišljen kako bi nam omogućio da promišljeno pomognemo u razotkrivanju iskustava na svjestan i odgovoran način. Zato se stavlja velik naglasak na pažljivo praćenje uputa i postupno kretanje kroz iskustvo kao proces, a ne kao brzu samopomoć.

Jedna od namjera Procesa prisutnosti je da neintegrirane i potisnute uspomene što lakše izvede na površinu te da nam istodobno omogući da ih integriramo bez ikakve opasnosti, da postignemo mudrost i neutraliziramo njihov razoran utjecaj na kvalitetu našeg sadašnjeg životnog iskustva. Proces prisutnosti nam pomaže da odgovorimo na dva pitanja koja nesvjesno sami sebi postavljamo još od djetinjstva: »Što se dogodilo? Kako mogu spriječiti da se ne dogodi ponovno?« Ta dva pitanja kojih nismo svjesni odvlače nam pažnju od sadašnjeg trenutka i usmjeravaju je u hodnike prošlosti i projicirane budućnosti sve otkako smo djetinjstvo ostavili za sobom. Ta dva pitanja predstavljaju izraz naše tjeskobe. Proces prisutnosti automatski smiruje tu tjeskobu i ublažava je.

Iako je okosnica Procesa, svjesno povezano disanje samo je jedan od niza instrumenata koji sačinjavaju mehanizam Procesa. Stoga se Proces ne bi trebao povezivati s jogom pranajame ili bilo kojom drugom metodom koja promišljeno proširuje našu svijest kroz disanje, pokušavajući potaknuti duhovna iskustva ili im pristupiti. Ovaj Proces se ne bavi kontrolom disanja, nego zapravo otpuštanjem nesvjesne kontrole nad dahom, kako bi se uspostavio normalan i zdrav obrazac disanja. Proces prisutnosti ni u kom slučaju nema težnji prema duhovnosti, iako nedvojbeno posjeduje duhovne posljedice. Najbolje ga je sagledati kao fizički, mentalni i emocionalni postupak koji ima dalekosežan učinak na sve naše razine svjesnosti sadašnjeg trenutka u ovome svijetu. U njemu je riječ o tome da postanemo prisutni i naučimo svjesno prolaziti kroz sadašnja životna iskustva, da budemo ovdje i sada.