Kako i zašto oprostiti?

Kad smo zaista ozlijeđeni, posljednje što nam pada na pamet je oprostiti. Nešto iznutra traži osvetu. Oko za oko, suza za suzu, zub za zub, ljutnja za ljutnju. Logika emocionalne odmazde – Želim da osjetiš kako se ja osjećam, želim da ti taj paketić emotivnog otrova. Da bismo zaista oprostili i oslobodili se razarajućeg tereta povrijeđenosti, potrebno je nadići logiku odmazde i početi njegovati logiku suosjećanja.

Gubeći se u vlastitim osjećajima, neki ljudi počnu “vračati” žele povrijediti osobu na isti način na koji su sami bili povrijeđeni. Međutim, takvim se ponašanjem samo udaljavaju od sebe. Uzmimo primjer žene koja je, pošto je otkrila da njezin suprug ima ljubavnicu, odlučila i sama nađe ljubavnika. Na taj mu se način “osvetila”, a zapravo je samo postala udaljenija od onoga što je njeno prirodno funkcioniranje. Htjela je zadržati supruga, ali nije mogla oprostiti, pa je ljutnju zamijenila ljubavništvo iz osvete. Tako je postala “kao on”. Iz straha od gubitka, zanemarila je ono kako bi njoj bilo prirodno riješiti taj problem i preuzela je njegovu metodu koja ju je samo rastrojila.
Izrazite osjećaje

Svatko ozljeđivanje doživljavamo kao vrstu agresije i zbog nesnalaženja u situaciji, iz nemogućnosti da oprostimo, ponekad se identificiramo s agresorom. To znači da postoji opasnost da postanemo poput onoga tko nas je povrijedio. Na taj način kao da se osiguramo od budućeg, sličnog povrjeđivanja. Osjećamo se naoružanima onim čime smo sami bili povrijeđeni, po logici “ako te netko na ulici ubode nožem, sljedeći put izađi van s nožem u džepu”. Tko zna, u nekom trenutku možda nekog i ubodeš. Dok te rana boli, zaboravljaš se pitati da li ti je to u prirodi ili ne. Nož je metafora psihičke, emocionalne ozljede. Takvim naoružavanjem napravi se prividna ravnoteža – sada i ja mogu učiniti ono što je učinjeno meni – a ono što se zapravo događa je da povrijeđena osoba usvaja tuđa pravila igre, na sebe primjenjuje model funkcioniranja koji nije njen. Tako se loš, povređujući obrazac funkcioniranja širi, preslikava na druge i samim tim (kao djelotvoran sustav emocionalnog preživljavanja) jača. Kad smo povrijeđeni, kao da stalno zaboravljamo onu najjednostavniju istinu (koja je i inače prečesto van dohvata uma sklonog stalnim komplikacijama), a to je da možemo biti i da smijemo pokazati onakvi kakvi doista jesmo tužni, ljuti, preplašeni, deprimirani. Naše je osnovno ljudsko pravo izraziti kako se osjećamo.

Manevar koji povrijeđena osoba često napravi ne bi li se zaštitila od vlastitih neželjenih osjećaja jeste bijeg iz srca u glavu. Naši osjećaji su smješteni u grudima. Tu stanuju toplina, ljubav i mir, ali i težina, tuga i bol. Kad pobjegnemo iz grudi u glavu, ohladimo se, obuhvatimo situaciju racionalno, pohvatamo konce i imamo osjećaj kontrole. Razmišljajući o mogućim situacijama i dijalozima, pokušavamo predvidjeti svoje i tuđe reakcije simulirajući stvarnost pomoću fantazije. Testirajući sve moguće opcije, rješavajući mentalne križaljke razapete među neuronima u mozgu, sve više zaboravljamo boraviti niže, u dualnom carstvu – kako praznine i bola tako i mekoće i mira – u carstvu svojih osjećaja. Ne osjećamo se uvijek sretno i na vrhuncu. Tek kada smo u stanju priznati sebi da je paleta naših osjećaja vrlo široka i da obuhvaća i svijetle i tamne tonove, možemo biti u kontaktu s onim kako se zaista osjećamo.Neki ljudi uopće nisu u stanju prihvatiti i priznati vlastitu povrijeđenost. To smatraju znakom slabosti i pred sobom i pred drugima. Pod tom iluzijom nepovredivosti krije se, zapravo, velika osjetljivost.

Greške roditelja

Unutarnja krhkost dobro pospremljena pod masku emocionalne nedodirljivosti koja osobi onemogućava da osjeti sebe, druge i punoću života. Prirodno je da smo povredivi. Ne, naravno, od svakoga i ne na bilo koji način, ali doza osjetljivosti mora postojati, inače smo zatvoreni u statičnu, “dovršenu” sliku o sebi i ne možemo napredovati.Budući da je jedan od najzahtjevnijih poteza što se tiče praštanja oprostiti svojim roditeljima, mnogi se postavljaju “iznad” emotivne boli koju su im roditelji svojim postupcima nanijeli. Tu nastupaju različita opravdanja tipa: “I njihovi su roditelji činili iste pogreške” ili “Radili su najbolje kako su znali” i sl.. To mogu biti činjenice, ali ne i opravdanja. Vjerojatno je i Hitler imao nesretno djetinjstvo. Je li time to što je činio opravdano? Većina roditelja napravila je mnogo pogrešaka u odgajanju djece. Moći osjetiti ljutnju i tugu zbog njihovih postupaka zapravo je temelj praštanja. Tek kada sebi dopustimo “zabranjena” osjećaje prema svojim roditeljima, možemo početi da ih doživljavamo kao obične ljude koji griješe, a ne kao tatu i mamu koji se, po nepisanom pravilu, moraju opravdavati, poštovati i voljeti.

Svaki proces praštanja počinje suočavanjem s osjećajima za koja bismo najradije željeli da ih nema. Poslije toga, kad smo u kontaktu s vlastitom povređenošću, možemo pokušamo sagledati što nas zapravo boli. Kakve smo poruke o sebi dobili time što smo bili izloženi ponašanju koje nas je povrijedilo? Ako je ozljeda, primjerice, centralizirana oko poruke “Ti ne vrijediš” ili “Ti ne zaslužuješ pozornost”, onda se možemo zapitati je li to i inače naš problem. Provlači li se taj obrazac i kroz druge odnose? Pošto sagledamo centar svoje povrede, ljutnja ili tuga koju osjećamo više neće biti ista jer će fokus s druge osobe (ti si me povrijedio / povrijedila) biti pomaknut na nas (moja povrijeđenost govori mi nešto o meni).

Kuda s povređenošću

Ljudi koji u sebi nose mnogo krivnje ponekad konstantno kopaju po sebi. Sama riječ krivnja govori da je tu u pitanju iskrivljena slika sebe, kao u valovitom ogledalu. Pokušavajući ispravimo tu sliku o sebi konstantnim razmišljanjem o tome što smo pogrešno učinili, samo je još više iskrivljujemo. Takvo razmišljanje uvijek iznova vraća vlastita neprijatna osjećanja. Druga osoba pritom je na pijedestalu, u nadređenom položaju prema ja koje se koprca u pronalaženju greške u vlastitom sustavu. Greške, međutim, postoje iu sustavima drugih. Istina je da ne možemo mijenjati druge već jedino sebe, ali to ne znači da ne smijemo jasno i glasno izraziti ono što nam je zasmetalo, izazvalo tugu, ljutnju ili želju za prekidom odnosa. Kad smo u stanju to kažemo drugoj osobi, ali ne iz želje da nam se izvini, opravda ili iskupi, onda to znači da smo iznutra, sami sa sobom, započeli proces praštanja.

Mnogi ljudi nisu u stanju ili odbijaju shvatiti i da se osvijeste gdje su pogriješili. No, upravo zbog potrebe da taj netko uvidi i prizna vlastitu slabost ili problem i ispriča se za svoje ponašanje, naš unutarnji mir ovisi od nje ili njega, što povrijeđenosti pridaje i osjećaj bespomoćnosti. Mnogi se, čekajući da taj netko otvori oči, dobrano načeka. Neki nikad ne dočekaju, a grizu se jer bez toga nisu u stanju da oproste. Proces bezuvjetnog opraštanja (kad se ne traži ili ne očekuje ništa zauzvrat) može biti olakšan produbljivanjem razumijevanja nečijeg ponašanja. Primjerice, ako netko odbija, odbacuje ili obezvrjeđuje nečiju ljubav iz straha od bliskosti, to znači da emociju ljubavii doživljava kao napad. To je, zapravo, vrlo tužno. Takav problem osobu čini emocionalno hendikepiranom, izoliranom i nesretnom. Ljutnju i tugu, pošto im se dopustilo da postoje i da budu izražene, zamjenjuje suosjećanje. Na taj način pomičemo pažnju s djelovanja koje nas je povrijedilo, na osobu koja stoji iza takvog ponašanja. Povređivanje često proizlazi iz vlastitog bola onog koji povrjeđuje, samo što zbog pomanjkanja informacija o drugoj osobi to nismo uvijek u stanju razumjeti. U osnovi suosjećanja je pomirenost sa situacijom kakva jeste i jednom kad osjetimo suosjećanje, istinsko je praštanje nadomak ruke.

Ljudi često maltretiraju i izražavaju agresiju jer su i sami bili žrtve fizičkog ili emocionalnog zlostavljanja. Iz vlastite nemoći izvukli su pouku da se, kako bi preživjeli, moraju identificirati s tim “moćnikom”. Međutim, iako svako zašto ima svoje zato, to ne znači da je takvo ponašanje opravdano i da ga treba tolerirati. Dubljim razumijevanjem uzroka i posljedica nečijeg ponašanja možemo se osloboditi vezujućih niti koje se na emotivnoj razini luče iz rane povrijeđenosti. Suosjećanje oslobađa, rastvara nevidljive spone koje ljude vežu da se ponašaju po ustaljenim obrascima koji ih drže zajedno, a zapravo ih unesrećuju. Kad osjeti suosjećanje, kad je u stanju da kaže: “Meni je, zapravo, nje / njega žao”, čovjek onda može autonomno odluči: otići ili ostati, pokušati još nešto ili ne pokušati.

Nedovršeni emotivni procesi nastavljaju se i nakon smrti onog kojem se nešto zamjera. Ako netko ne može oprostiti neke postupke umrloj majci ili ocu, onda je važno dovršiti to na neki drugi način – terapijskim procesom ili nekim drugim korigujući odnosom u kojem se slobodno mogu izraziti osjećaje. Oslobođenje je uvijek moguće. Kako će se odvijati, pitanje je strpljenja, samosvijesti i iskrenosti prema samome sebi. U procesu je uvijek važno biti tamo gdje jesmo, da se osvijesti ono iznutra, umjesto da iz silne potrebe za oslobođenjem sami sebe lažemo da smo oprostili ili da iz silne potrebe da nekoga zadržimo pogrešno vjerujemo kako nema druge nego trpjeti. Dubinsko otpuštanje, opraštanje onome od koga smo se osjetili povrijeđenima, zahtijeva stalno suočavanje sa samim sobom. Ići prema srži svog ljudskog postojanja znači upoznavati se kako sa svojim kvalitetama, tako i sa svojim slabostima i svojim bolom.

AstroTarot

Vrhunski tarot majstori, vidovnjaci, i astrolozi! Zabavite se uz naš besplatni tarot i horoskop , rune i numerologija Članak slobodno podjelite sa prijateljima ili na svojim stranicama (uz navođenje izvora)