Otvorenost ka duhu

Postoje dva dijametralno suprotna ali komplementarna načina da se napreduje ovim putem povrata energije i oslobađanja svijesti i svaki kandidat za ovaj put treba prvo ustanoviti koji način odgovara njegovoj prirodi. Ta dva načina postoje jer postoje dvije vrste prosječnih ljudskih bića kada se promatra stupanj njihove otvorenosti ka duhu.

Tragač

Prva vrsta su osobe koje imaju pojačanu vezu s izvorom svega, s duhom, i one su nam poznate kao umjetnici, pjesnici, sanjari, vizionari, izumitelji, znanstvenici, avanturisti i sl.. To su osobe kojima se skupna točka lako pomiče tj.nije čvrsto usidrena na jednom mjestu. One uglavnom nisu socijalno prilagođene i sklone su da krše uobičajene norme ponašanja, često su ekscentrične i okolina ih smatra “udarenim”, “blesavim”, i čak “asocijalnim”. To su zapravo osobe koje nikada do kraja nisu pokorene od sustava predatora i koje pružaju nesvjesni otpor mračnim okovima socijalnog programiranja. Taj otpor rezultira nestabilnošću položaja skupne točke a pošto one ne poznaju ratnička pravila i tehnike, to im donosi puno problema u životu. Radi toga imaju podsvjesnu težnju da uravnoteže kolebanja svoje svijesti (skupne točke) i da je učvrste i stabiliziraju. A znanje o tome se naziva prikradanje (traganje). Prikradanje je jednostavno čin žestokog usredsređivanja cjelokupne pažnje našeg bića na jednu jedinu stvar. Kada to učinimo naša svijest postaje čvrsta i stabilna. Kod prosječne osobe, njena pažnja je “majmun” jer stalno skače s jedne stvari na drugu, baš kao što majmun skače s grane na granu. Dakle, problem ovih osoba je u tome što im je pažnja raspršena. Kada odu u krajnosti s time, moguće su duševne bolesti, narkomanija i kaotična stanja svijesti. To su oni za koje kažemo da nigdje nemaju mira i nikako ne mogu da se negdje “skrase”.Radi toga, ovaj tip ljudskih bića treba započeti svoj put ratnika pomoću prikradačkih tehnika poput rekapitulacija, tenzegritet, tehnike ne-rada, zurenja u razne predmete poput lišća, kamenja i sl.Tehnike obuzdane ludosti, prikradanja samom sebi koje je čin samopromatranja ali bez racionalne analize onoga što promatramo već kao ravnodušni i neutralni promatrač, izdvojeno promatranje sebe u kome shvaćamo da smo dvostruki jer postoji onaj koji promatra (pravo ja, dvojnik) i onaj koga promatraju (ego), i uopće, tu spada svaka aktivnost koja ove osobe primorava da u dužem vremenskom periodu usredotoče svu svoju paznju. Tu spadaju i čitanje, pisanje i intelektualni rad jer i te stvari učvršćuju skupnu točku. Zato su prikradači poznati kao znanstvenici, mudraci, i sl.. Kada se ova fokusiranost pažnje dovede do krajnosti, dolazi do zaustavljanja unutarnjeg dijaloga, što dovodi do unutarnje tišine koja nas sastavlja s našim dvojnikom, našim pravim ja, i onda se javlja fenomen “viđenja” – mi postajemo sposobni svijet i sebe opažamo izravno kao energetska polja. Na taj način je obavljen zadatak ponovnog sastavljanja energetskog i fizičkog tijela – potpuno je probuđen i aktiviran naš duh.

Sanjač

S druge strane, postoji velika većina ljudi čija je skupna točka čvrsto usidrena na svom mjestu. Drugim riječima, njihova pažnja je žestoko usredotočena na ono čime su opsjednuti a to je ovaj svijet i pravila socijalnog poretka koja su postavila neljudski entiteti – letači. Oni su pouzdani, stabilni, uzorni građani koji poštuju pravila, materijalista, reklo bi se dobro uklopljeni u društveni sustav i prilagođeni. Oni su dogmatični, čvrsto se drže svojih stavova i vjerovanja i teško mijenjaju mišljenja i kreativnost i inovacije im nisu jača strana. Za njih kažemo da su “zatucani”. Oni vole biti “važne osobe” i da budu na vlasti.To je vrsta koja je spremna da ubije u obrani svojih “svetih” vjerovanja i “načela” ako za to ima potporu i poticaj društva (fanatizam). Kada odu u krajnost postaju “inkvizitori” i progonitelji onih koji ne poštuju “pravila”. To su osobe koje su efikasno pokoreni od strane predatora i njihov duh više ne pruža skoro nikakav otpor. Njima je teško da se prilagode promjenama i stalno kukaju kada ih okolnosti izbace iz njihovih svakodnevnih rutina. Ovakve osobe nikada neće dobrovoljno stupiti na put ratnika i da bi se njihov duh pokrenuo i probudio potrebni su jaki udarci. Ponekad se desi da sama sudbina donese ovim ljudima takav šok u vidu smrtnih opasnosti, velikih tragedija i gubitaka, i uopće, vrlo kritičnih situacija. To ih privremeno probudi iz njihove omamljenosti pa se oni tada obično okreću “duhovnosti” i ako ih sudbina dovede do pravih učitelja, krenuće putem ratnika. Ali, cijelo vrijeme će biti izloženi šokovima i udarcima od strane učitelja, zbog te sklonosti da “zacementiraju” svoju svijest.Stvar je u tome da kritična situacija zaustavlja unutarnji dijalog kod ovog tipa ljudi što dovodi do unutarnje tišine i buđenja dvojnika te samim tim i viđenja energetskih polja univerzuma. Dakle i kod jednog i kod drugog tipa ljudi, cilj je učenika dovesti do viđenja. Ovo je tip ljudi kojima najviše odgovara da put započnu pomoću sanjanja, jer kontrola snova zadaje zaista žestoke udare skupnoj točki i naglo je olabavljuje iz njenog ležišta, za razliku od tragačkih tehnika gdje se radi o vrlo finom, kontroliranom i polaganom izmeštanju.

Eto dakle, neko je prirodni tragač i bori se da zavede kontrolu nad stihijskim pomicanjem svoje skupne točke, (to je i moj put), a netko je prirodni sanjač i bori se da svoju okoštalu skupnu točku učini fluidnijom, pokretljiviji.

Tehnike koje primjenjuju jedan ili drugi mogu biti suprotne jer im je učinak na skupnu točku suprotan. U suštini, i jedan i drugi rade istu stvar: pokušavaju postanu svjesni skupne točke i steći voljnu kontrolu nad njom, samo što to čine na dijametralno suprotne načine. I jedan i drugi pokušavaju uravnotežiti dvije sile – silu koja drži skupnu točku učvršćenom na istom položaju i koju nazivamo volja, i silu koja tu točku pomiče a koju zovemo namjera. Kod prvog preteže namjera, a kod drugog volja. Cilj je dovesti ih u savršenu ravnotežu i to je ono stanje koje don Juan naziva besprijekornost. Ova dva tipa ljudskih bića odražavaju dualistički prirodu univerzuma koga sačinjavaju dvije sile koje su suprotne, tonal I nagual, one nisu u sukobu već se dopunjavaju. Dakle, nisu u pitanju Đavo i Bog. Važnost Znanja Opisao sam krajnosti ova dva tipa ljudi ali treba znati da su krajnji slučajevi ovih tipova rijetki, kao što je to bio Castaneda. Ipak, svaka osoba generalno gledano, ili više naginje traganju ili više naginje sanjanju – nijedna obična osoba nije u ravnoteži.

Svatko tko iskreno želi da stupi na ovaj facinantni put Znanja o slobodi treba prvo utvrditi kojem tipu putnika regiji tako da se ne bi mučio s postupcima koji ne odgovaraju njegovoj prirodi. To čak može biti katastrofalno, jer recimo ako netko kome je skupna točka prirodno olabavljena i leluja i teško mu je da je učvrsti, proba Sanjack tehnike koje je je još više olabavljuju, to može biti siguran put u ludilo i kaos pa čak i smrt. To čeka one koji su prirodni tragači ako uslijed neznanja o svojoj prirodi probaju raditi neke stvari koje je činio Castaneda tijekom svoje obuke za sanjača koju je opisao u svojim knjigama. Znam neke koji su baš na taj način nastradali, a umalo da se to dogodi i meni.S druge strane, ako neki prirodni sanjači rade tehnike traganja koje učvršćuju njihovu i onako pretjerano učvršćenu skupnu točku, onda mogu nastati prava ljudska čudovišta, užasni tirani, mučitelji i svakojaki zlotvori ljudskog roda.Zato je veoma važno znati kojem tipu pripadamo. Budući da sam samostalno napredovao ovim putem, skupo sam platio ovo saznanje jer nije bilo nikoga da mi to kaže a Kastanedin objašnjenja su bila nejasna i maglovita. Tek pošto sam dobro nastradao, došao sam do ovih uvida, ali tako je trebalo biti u mom slučaju, takva je bila namjera duha i sada znam da je baš tako i trebalo dogoditi i da je to bilo dobro za moj napredak. Najbolje se uči kroz borbu u kritičnim okolnostima. znanje je ipak najvažnije. Džabe nam moćne tehnike, postupci i prakse, džabe nam i sama moć ako nemamo znanje o njenoj mudroj primjeni i znanje o vlastitoj prirodi. “Znanje spašava”. Paradoksalna Intencija Međutim, izgleda da su potrebna dodatna objašnjenja što se tiče pitanja kojim osobama po prirodi više odgovara traganje a kojima sanjanje. Zaista je većini ljudi teško shvatiti tu logiku jer je riječ o tzv. “Paradoksalnoj intenciji”, koja odskače od zakona neposredne kauzalnosti i svrhovitosti, i čak odskače od neposredne percepcije. Ali to je privid jer kada dublje uđemo u taj problem, kada upotrijebimo viši stupanj apstraktnog mišljenja, stvari postaju kristalno jasne. Paradoksalna intencija znači da su stvari suprotne od onoga kako nam izgledaju. Svi smo mi izdresirani da stvari promatramo pojednostavljeno i da vidimo samo neposredne uzročno-posljedične veze a izmiču nam one dublje i skrivene.

Prirodnim tragačima su baš one osobe koje drugi ljudi doživljavaju kao idealiste, sanjare, zanesenjake i skloni su vizijama, izmijenjenim stanjima svijesti, umjetnosti, duhovnosti – najkraće rečeno oni su “s glavom u oblacima” i teško se prilagođavaju svakodnevnim i običnim stvarima i ne podnose materijalizam, dogmatičnost i krutost u mišljenjima i rutinsko ponašanje. Oni su često boemi, otpadnici od društva i žive u nekom svom svijetu. Oni naslućuju vibracije univerzuma i njegovu energetsku prirodu. U terminima skupne točke, to su osobe čija skupna točka tj.. generalni fokus svijesti stalno leluja i nikako se ne zaustavlja na jednom mjestu – dakle ona se vrlo lako pokreće. Zato su skloni naglim promjenama raspoloženja i mišljenja, mušičavi su što bi rekao narod. E sad, po ovom opisu, ispada da su idealni kandidati za sanjača. Ali nije tako, jer ta njihova eteričnost i otuđenost od ovog sve-ta svakodnevice, tj.. nemogućnost da učvrste svoju skupnu točku, dovodi do toga da su neprilagođeni i nesnalažljivi u svijetu običnih, svakodnevnih zbivanja jer ne mogu uspostaviti čvrst red, poredak i strukturu u svojoj percepciji i interpretaciji te percepcije. Radi to-ga stradaju u socijalnim odnosima aiu brizi za same sebe se baš ne snalaze. Taj nedostatak reda u percepciji i interpretaciji sadržaja njihove percepcije je veliki problem ovih ljudi i jedini način da se oni uravnoteže su tehnike traganja, koje se bave upravo pojačavanjem trezvenosti, lucidnosti i stabilnosti svijesti, na taj način što jačaju energetski centar volje. Sve takve osobe podsvjesno čeznu za time i stalno pokušavaju se uravnoteže, ali nemaju potrebno znanje da bi to izveli a neljudski sustav predatora im nudi lažna rješenja koja ih na kraju bace u još veći kaos. Drugim riječima, traganje žestoko učvršćuje skupnu točku na njenom položaju, i zato je traganje njihova nasušna potreba kada stupe na put ratnika i oni taj put započinju sređivanjem svoje svakodnevne svijesti jer očigledno je da su tu slabi. Zato kad stupe na put ratnika oni postaju tragači. Eto, sanjarima i zanesenjacima je potrebno da se spuste na zemlju, jer nikad na njoj nisu ni bili u potpunosti! Zanemarili su temelj prilikom izgradnje kuće.Prirodni sanjač, situacija je suprotna kao u ogledalu. To su osobe koje su vrlo “teške” i čvrsto stoje na zemlji. Materijalisti su i imaju hiperaktivan razum, tj.. unutarnji dijalog i čvrsto se drže rutinskih obrazaca ponašanja, dogmi, društvenih pravila i ustaljenih obrazaca testiranja. Oni su socijalizirani i vatreno brane društveni poredak, tj.. modalitete tog poretka koji im se dopadaju. Kada postanu nezadovoljni, onda samo promjene modalitet vjerujući da su pronašli ljepši i bolji sustav ili formu, na pr. promjene političku stranku, religiju, ideologiju, državu, suprugu, muža, veličinu dojki, stražnjice ili penisa, frizuru, auto.Ali ne shvaćaju da se vrte u krug. Oni ne podnose nikakve “duhovnosti”, druge svjetove i stvari koje nisu (naizgled) konkretne i materijalne i čak ismijavaju one koji traže skrivenu pozadinu ovog svakodnevnog svijeta, a neki su bogme skloni i da proganjaju. Te osobe su nesvjesni čuvari matriksa, i na žalost najveći dio populacije pripada ovoj kategoriji ljudi, netko manje netko više. U terminima skupne točke, kod njih je ta točka čvrsto fiksirana na svom mjestu, zacementirana je tako da oni nisu sposobni percepiraju vibracije i finije razine stvarnosti. Njihova percepcija i interpretacija te percepcije je strogo definirana i ograničena društvenim normama. Za njih se može reći da se dobro snalaze u svijetu svakodnevice, pouzdani su i dobro prilagođeni pravilima, jednom riječju, oni su “normalni”. Ali svi oni podsvjesno čeznu za duhom, za tom silom koja vibrira i struji kroz univerzum i koja im strašno nedostaje jer je izvor života, sreće i blagostanja. Stoga oni nikada nisu zadovoljni i nesretni su jer podsvjesno osjećaju da su odvojeni od izvora svega. Pogledajte ljude oko sebe, stalno kukaju, uvijek im nešto ili netko smeta – 24 sata, bez obzira na materijalne i socijalne uvjete života. Programirani um im daje lažna tumačenja u vezi uzroka tog nezadovoljstva ali o tome sam već pisao. Dakle, za ove ljude kada stupe na stazu ratnika, a kao što rekoh, skoro nijedan od njih neće to učiniti dragovoljno, jedini izlaz i početak tog puta je praksa sanjanja, jer ona olabavljuje njihovu betoniranu i krutu skupnu točku ili “pogled na svijet” te im omogućuje percepiraju duh. Ono što drži skupnu točku ovih ljudi tako jako fiksiranom je veoma isforsirani unutrašnji dijalog, umjesto da to po prirodi stvari čini energetski centar volje koji je kod njih veoma slab, kao i kod prirodnih tragača. Zato je za njih kada stupe na put ratnika imperativ zaustaviti unutarnji dijalog i na taj način ući u sanjanje. Tako se vraćaju u ravnotežu. Gle, i traganje i sanjanje imaju isti cilj: uspostavljanje ravnoteže u svijesti čovjeka. Uspoređujući razvoj svijesti sa zidanjem kuće, ova vrsta ljudi je ispravno započela kuću od temelja (od ovoga svijeta) ali ih je neko sa strane, neki razbojnik, na pola posla zalio betonom te su ostali blokirani i ukočeni u tom nedovršenom temelju i ne mogu nastaviti sa izgradnjom. A većina su toliko ukočeni da su čak zaboravili što su to u stvari započeli da zidaju te vjeruju da je ta građevina završena i kompletna. Oni ne shvaćaju da je zidanje zaustavljeno u samom početku. Pošto većina čovječanstva spada u ovu kategoriju, izlaz za njih je u sanjanju, jer je ta jaka sklonost da se čvrsto fokusira skupna točka na jednom mjestu vrlo korisna da se zavede red u kaotičnu percepciju običnih snova. Znači, ako imamo moć da zavodimo red, onda trebamo da odemo na kaotična mjesta i tamo tu moć iskoristimo! Tko zna što ćemo tom prilikom otkriti? Kastanedin slučaj Eto, Castaneda je bio prirodni sanjač i opisao je svoju Sanjack obuku u knjigama. Pa zar ga don Juan nije stalno bacao u kaotične i nepredvidljive situacije i stanja svijesti? Zar mu nije stalno govorio da je previše krut i hiperracionalan i da je potrebno zaustaviti unutarnji dijalog? A kada bi ga gurnuo u druga stanja i svjetove, on bi s lakoćom učvrstio svoju skupnu točku i zaveo red u percepciju tih svjetova ili stanja svijesti i na taj način bi uspostavio novi kontinuitet percepcije, različit od svijeta svakodnevice.U predgovoru za gore navedenu knjigu Tais Abelar, Kastaneda skreće pažnju čitateljima da se njezina obuka koju tu opisuje drastično razlikuje od njegove jer je on prošao sustav obuke za sanjača a Taisha za tragača. Ali on u nastavku kaže da iako se te obuke veoma razlikuju one su ipak iste! Na početku te knjige se lijepo vidi da je Taisha sanjar, umjetnik koji sjedi u pustinji i crta kamene planinske lance, ona priča Klari o svom buntovništvu i neprilagođenosti društvenim normama, sklona je naglim promjenama raspoloženja i mišljenja – sve u svemu, labava i nestabilna skupna točka! Čista suprotnost u odnosu na Castanedu. S toga don Huan ima sa njom skroz drugačiji pristup i njezina obuka počinje sa rekapitulacije i magijskim pokretima, za razliku od Kastanede koji je započeo sa sanjanjem, pošto ga je don Huan prije toga dobro razdrmao halucinogenim biljem. Tako Taisha od smušene i kaotične osobe postaje moćna ratnica tragač. Nasuprot prirodnim sanjačima, prirodni tragači imaju moć da poremete red običnog svakodnevnog svijeta i da donesu uzburkanost i kaos u ustaljeni poredak sa ciljem uspostavljnju novog, učinkovitijeg i korisnijeg reda.
Dakle jedni unose red u kaos i iz toga se rađaju nove stvari, nova otkrića, a drugi unose kaos u truli i prevaziđeni poredak i iz toga se rađaju također nove stvari i novi, superiorniji načini uređenja percepcije. Znači, jedni su više skloni rušenju i rasturanju a drugi gradnji i očuvanju. Ali svaki ratnik mora poznavati obje ove stvari (sanjanje i traganje) i naučiti mudro procjeni kad da ruši, a kad da gradi i učvršćuje. On stječe tu mudrost pomoću sposobnosti viđenja energetskih polja univerzuma i besprijekornim slijeđenja naredbi duha koje ih prožimaju.Prirodni tragači su mnogo rjeđi i to i sami možemo primijetiti jer malo je pravih umjetnika, vizionara, ljudi koji probijaju granice znanja i percepcije, pravih revolucionara. Kada uspiju koliko – tolko uravnoteže svoju kaotičnu svijest, što je rijetkost, takvi ljudi postaju veliki umovi čovječanstva, genijalni izumitelji, pisci, umjetnici, reformatori.Oni pokreću napredak kolektivne svjesnosti jer imaju prirodno otvoren kanal ka duhu. Međutim, ako nisu ratnici i nemaju znanje vidovnjaka, vrlo često stradaju i od ljudi i od samih sebe iu vezi toga imamo brojne primjere u povijesti svijeta. Sve u svemu, očigledno je da je malobrojnim prirodnim tragačima daleko lakše nego prirodnim sanjačima da dođu do duha i da probude i oslobode svoju svijest jer oni su već tamo, u duhu, u namjeri … Samo je potrebno da uravnoteže svoju kaotičnu percepciju i steći trezvenost i kontrolu nad kretanjem skupne točke pomoću tragačkih postupaka. Oni daleko brže napreduju na putu ratnika, ali su rijetke ptice. Moglo bi se reći da su oni imali više sreće od onog drugog tipa ljudi, ali sve to uopće nije važno. I jedan i drugi tip ljudi, kada stupi na stazu ratnika, doći će do istog cilja, do totalne slobode svijesti, svatko na svoj način.

AstroTarot

Vrhunski tarot majstori, vidovnjaci, i astrolozi! Zabavite se uz naš besplatni tarot i horoskop , rune i numerologija Članak slobodno podjelite sa prijateljima ili na svojim stranicama (uz navođenje izvora)