OTKRIJTE Što Je Uzrok Vaših Problema – Karma – nevidljiva vaga života

 

karma

„To što si sada, ono je što si bio, to što ćeš biti, ono je što si sada” Buda

Kada se običan čovjek okrene oko sebe ne može a da ne primjeti beskraj različitosti koji krasi svjet u kome se nalazi. Bogati, siromašni, ljepi, ružni, pametni, glupi, nesrećni, zadovoljni, gramzivi, darežljivi, svi oni dele isto nebo i istu zemlju. Suprotnosti i njene varijacije su na svakom koraku, tvoreći nepreglednu mrežu odnosa među ljudima. Običan čovjek će sigurno u nekom trenutku zastati i zapitati se sasvim obično pitanje: „Zašto sam baš ja u ovakvoj situaciji, a ne u nekoj drugoj, možda boljoj? Zašto mi se dešava ovo što mi se dešava?”Odgovor leži svuda gdje pogled, ili misao seže. Postoji princip koji reguliše ljudske živote, postoji nevidljivo pravilo koje niko nikada ne može prekršiti bez obzira šta činio. To je univerzalni zakon čitavog kosmosa i pod njega potpadaju svi svjetovi, planete, narodi ili viša bića. Taj zakon se zove karma i ljudima je poznat od samog početka svjeta a objašnjavan je manje više slično u svim kulturama i civilizacijama. Zakon uzroka i posledice ili akcije i reakcije dobro je poznat iz jednostavnog razloga što ga svi osjećaju na svojoj koži. „Kako si posijao, tako ćeš i žnjeti” predivan je primjer delovanja zakona karme objašnjenog narodskim riječima ljudi sa ovih prostora. Nema zato razlike izmjeđu istoka i zapada u shvatanju suštine ovog zakona. Razlika je samo u tome što je istok uvideo ogromnu važnost karme i zato joj posvjetio adekvatnu pažnju. Pitanje karme zauzima gotovo centralno mjesto u svim istočnjackim religijama i duhovnim i filozofskim doktrinama.

Poznata je budistička priča o mladom tragacu za istinom, koji zbunjen naizgled neobjašnjivim razlikama među ljudima, dođe do Bude i poče ga ispitivati o tom zamršenom problemu nejednakosti: „Šta je uzrok, šta je razlog, o gospodine” zapita on „da među ljudima nailazimo na one koji kratko žive i one koji dugo žive, na zdrave i bolesne, ružne i ljepe, bezuticajne i utjecajne, siromašne i bogate, niske i visoke po poreklu, neznalice i mudrace?” Budin odgovor bješe sledeći: „Sva živa bića imaju svoje postupke kao svoje vlasništvo, svoje nasledstvo, kao uzrok svog rođenja, kao svoj najrođeniji rod i svoje utočište. Karma je ta po kojoj se bića rađaju na dobrom i na lošem mestu.”

Zakon karme predstavlja univerzalni kosmički princip, pravilo prirode i važno je u cjelosti ga razumjeti. Karma je sanskritska reč u čijem je korenu slog kri koji označava akciju, djelovanje, činjenje, sklonost, želju. Karma se shvata kao zakon uzroka i posledice i odnosi se na akciju koja deluje na neko buduće stanje. Na pitanje zašto se ljudi rađaju sa određenim bolestima, manama, u određenim okolnostima, ili na određenom prostoru, koncept karme daje vrlo jasan odgovor: „Ako hoćeš da znaš svoj prošli život, pogledaj svoje sadašnje stanje; ako hoćeš da znaš svoj budući život, pogledaj svoja sadašnja dela.” Koncept prošlih života je usko povezan sa konceptom karme i to može predstavljati problem za neke tvrdokornije hrišćane kojima tvrdnja o postojanju prošlih života i reinkarnaciji duša zvuči nestvarno i neozbiljno. Ti ljudi bi trebalo da se pitaju jedno veoma logično pitanje. Ako hrišćanstvo tvrdi da postoji život posle smrti zar je onda nemoguće da postoji i život prije rođenja? U svakom slučaju, prihvatili postojanje prošlih života ili ne princip karme i dalje sija svojom jednostavnošću: Našom reakcijom, našim delanjem, sejemo novo seme.Ono što smo posijali u prethodnim životima a i u prošlosti trenutnog života žanjemo u sadašnjosti. Ne možemo požnjeti ono što nije posijano. Dakle, ako nešto ukrademo i nama će biti ukradeno, ako fizički zlostavljamo druge i nas će jednog dana neko fizički zlostavljati, ako lažemo i nas će lagati, ako emotivno povređujemo druge i mi ćemo biti povrjeđeni, ako ubijamo bićemo ubijeni i tako dalje. S druge strane ista stvar će se događati i sa pozitivnim djelovanjem – ako dajemo dobićemo, ako volimo bićemo voljeni, ako verujemo u sebe i drugi će u nas vjerovati, ako cenimo sebe i drugi će nas cjeniti ali i suprotno ako ne volite sebe neće vas ni drugi voljeti. Zakon karme je dvosmeran i zahvata našu komunikaciju sa okolinom ali i svjesnost sa samim sobom u odnosu koji imamo prema sebi. Prilično jednostavan koncept i u skladu sa tim dokaz da je zaista djelo prirode. Kako reče Gogolj: „Do jednostavnosti treba narasti.” No ipak, ostaje pomalo nejasno što je to što pokreće karmu i klijanje njenog sjemena.

Prema učenjima Krija joge (joga koja je posvećena problemu karme i njenom prevazilaženju) svaka akcija bez obzira da li ima vidljiv efekat proizvodi i nevidljivi efekat koji se zove sklonost. Ova sklonost se čuva u našoj duši u permanentnoj banci naše memorije. Tako sve što činimo ima utijecaj na nas ali istovjremeno ima efekat i na naše suptilnije planove svjesti. Ti dalekosežni efekti potencijalna su energija koja će se u određenim okolnostima ostvariti u našem životu. Na taj način karma prevodi nevidljivu energiju u vidljivu. Ako seme negujemo i hranimo svojim postupcima i mislima ono će rasti. Ako ga ne prehranjujemo ono ostaje da čeka. Ako dovoljno dugo čeka može i da se osuši i da izgubi svoju moć. Taj period se naravno ne meri samo našim ljudskim životom već mnogo dužim periodima vrjemena. Tako je život na neki način period inkubacije. Ono u šta se mi u svom životu duhovno zadubimo – raste. Duhovi naše prošlosti strpljivo čekaju da se uspostave uslovi da oni ponovo ožive. Ovaj lanac uzroka i posledica Jogananda, učitelj Krija joge, opisuje na sledeći način: „Sejemo misao – žanjemo želju, sejemo želju – žanjemo akciju, sejemo akciju – žanjemo naviku, sejemo naviku – žanjemo karakter, sejemo karakter – žanjemo sudbinu”. Sve je istovrjemeno i uzrok i posledica. Međuzavisnost je zakon univerzuma. No to ne treba preterano da nas plaši. Bila bi grješka činiti dobra dela iz straha od negativne karme iz jednostavnog razloga što dela sama po sebi nisu od presudnog značaja. Bitna je namjera sa kojom se čine. Sve je u namjeri ali ne u onome što mi mislimo da nam je namjera, nego u pravoj namjeri, onom dubokom pokretaču koji dolazi iz srži našeg bića.

Emanuel Swedenborg, švedski naučnik, filozof, hrišćanski mistik i teolog, napisao je zanimljivu priču o čovjeku koji je, u strahu da nešto u životu ne zgrješi i ne navede sebe na pogrješan put izbjegavao sva životna iskušenja tako što je od svog života napravio pustinju izolovanu od ljudi, događaja i uticaja. U svom skrovištu – svetilištu, danonoćno se molio za spasenje. Kada je umro, dočekalo ga je isto, pustinja bez igdje ikoga u kojoj je mogao da nastavi samo ono što je radio i za života – da se moli u samoći i izolovanosti. On je očekivao raj kao zaslugu za svoj život predan molitvi. Ali on nije znao da život i jeste dat kao prilika da se u odnosu na događaje i izazove određujemo i spoznajemo ko smo i šta smo kao i da u svakoj prilici od najbanalnije pa do krucijalne donosimo odluke koje će da govore o tome ko smo mi. Dakle, ključni faktor u formiranju karme je namjera. Ono što se urezuje u naš um najviše je određeno našim namjerama. Ako slučajno zgazite kišnu glistu, na primer, a da recimo to niste ni primjetili, tada nije bilo namjere i kako se to može odraziti na vaš um? Ali, ako je zgazite iz zabave, želja za ubijanjem ostavlja trag u vašem umu. Kasnije, možda ćete postati manje osjetljivi za život kao vrjednost ili ćete u sebi osjećati više mržnje. Takođe, ako pokušavamo da uradimo nešto sa dobrom namjerom a to pak izađe na loše to ne proizvodi lošu karmu. Zato Swedenborg, u knjizi „Nebo i pakao”, kaže da posle smrti svako, bez grješke ide baš tamo gdje pripada. Neko čitav život može da čini dobra djela i da zaista misli da je imao altruističke ideje ali je možda njegova prava namjera bila da pokaže da je bolji od drugih. Posle smrti maske padaju i ostaje istinsko ogoljeno biće koje više ne može da glumi uloge proizašle iz ega. Zato je veoma važno da se duboko zagledamo u sebe, da napravimo mostove izmjeđu podsvesnog i svjesnog da bismo uvidjeli šta su naša prava vjerovanja i pobude. U hinduističkom učenju svako biće je večno postojeća duša koja u skladu sa zakonom karme prelazi u druga tjela. Karma je uzročno posledični zakon kosmičkog zbivanja i njemu podležu ne samo pojedinci već i svjetovi uključujući i božanstva. Ovo učenje je dovelo do toga da mnogi govore o raznim vrstama karme, pa se razlikuju individualna, grupna, ili kolektivna karma, karma naroda, porodice, države, pa čak se tvrdi da i predmeti nose određenu vrstu karme a pod tim se najviše aludira na predmete izrađene od zlata i srebra. Mnogi zato tvrde da treba biti veoma oprezan pri odabiru nakita, jer ukoliko on sadrži lošu karmu, onda se to dejstvo prenosi i na vlasnika.Rudolf Steiner je takođe dosta pisao o individualnim i kolektivnim karmama. On je tvrdio da čovek može prolaziti kroz određena stanja iz života u život gdje se jedna intenzivna mržnja u jednom životu može pretvoriti u bol i patnju u drugom životu a onda se pak u narednom životu to može manifestovati npr. u obliku nedostatka inteligencije. (tzv. progresija stanja). Isto tako ljubav u jednom životu pretočila bi se u zadovoljstvo u drugom. Iz ovoga se može jasno zaključiti o prenosnoj moći karmi i tu moć ne treba podcjeniti.

Prema đainističkom učenju koje je nastalo skoro u isto vrjeme i na istom prostoru kada je i Buda počeo širiti svoje učenje, duša postoji od pamtiveka. Međutim, kako je duša sačinjena od najfinijeg materijala i samim tim je najlakša od svih supstanci, moralo je postojati nešto što bi je vezalo za ovaj svet. Đaini veruju da je duša vezana ogromnom količinom suptilne materije zvane karma. Kada duša dela obližnji djelići materije prijanjaju uz nju kao što se zrnca prašine lepe na masnu kožu. Ovi djelići materije bivaju kompletno asimilovani od strane duše i ostaju u tom stanju čitav život a takođe se i prenose iz života u život.To se kružno odvija tokom ciklusa rađanja i umiranja sve dok se ne obustavi stvaranje novih veza. Đaini smatraju da veza duše i materije jeste stvarna inače bi duša najlakša od svih supstanci, odletjela do najviše točke univerzuma. Tako je za đaine karma nešto materijalno. Pošto je prisustvo karmičke materije u duši uzrok rađanja i umiranja, duša se mora oslobodit karme. Upliv karmičke materije zaustavlja se razvojem čistih misli i djela a količina već postojeće karme troši se praktikovanjem podvižništva. Kada se karma potpuno uništi duša biva oslobođena. Kao što je već rječeno, istočnjačka učenja su otišla izuzetno daleko u obrađivanju ove teme i bilo bi skoro nemoguće osvrnuti se na sve rečeno o konceptu karme. Mnoge škole raščlanjuju pojam karme na različite vrste, sa različitim aspektima i vrjemenom djelovanja, itd. Svako tko želi da podrobnije izuči ovu problematiku a možda i učini nešto povodom sređivanja sopstvene karme neće imati većih problema jer trenutno postoji obilje literature kao i duhovnih tehnika koje se time bave. Duhovna higijena postaje sve važniji pojam i sigurno će vrlo brzo postati sastavni deo svakog civilizovanog čovjeka. Ono što želimo postati određujemo jedino mi sami i samo u svjetlu tog stava možemo shvatiti Budinu zagonetnu tvrdnju: „Mi smo naslednici sopstvenih djela.”

AstroTarot

Vrhunski tarot majstori, vidovnjaci, i astrolozi! Zabavite se uz naš besplatni tarot i horoskop , rune i numerologija Članak slobodno podjelite sa prijateljima ili na svojim stranicama (uz navođenje izvora)